Stipan Tadic Greta otvorenjeU Greti ovoga tjedna možemo vidjeti izložbu Zagreb Street Fashion Stipana Tadića. U stopedeset akvarela Stipan se vraća svojoj omiljenoj temi, karikaturalnom prikazu ljudske svakodnevice.

Slike prikazuju prolaznike, radnike, policajce, stare i mlade na ulici, kao svojevrsno bilježenje urbanoga svijeta koje slikar izvodi vrlo sigurnim potezom, skicozno i u pozama ulovljenim kao fotoaparatom (modele je prvo fotografirao, slučajno ih primijetivši pa od tuda i ta trenutačnost). Figure su posložene u dva velika naslikana mjehura u Greti, naizmjenično postavljeni sprijeda i s leđa.

Kada se sjetimo Stipanove izložbe u Konturi, 2012, koja možda nije najbolje što je ponudio, ali je zanimljiva zbog eksperimentiranja s jajčanom temperom i napose po ikonografiji, ovi akvareli čine se kao nastavak težnji koje je tamo pokazao. Naime, u svim slikama očito je gađenje. Gađenje prema svijetu koji ga okružuje, prema ljudima koje gleda, prema tisućama života u koje je uronjen svaki dan, prolazeći gradom. Njegove srodnike, zato, lako ćemo pronaći u slikarstvu 1920-tih u Njemačkoj: George Grosz ili Otto Dix, posebno njegova slika Tri prostitutke na ulici (1925.), rezoniraju sa ovim prizorima „ulične mode“.

Čini se da je tek sada uspio iskristalizirati svoju devizu „svijet je čir“, koju je isticao prilikom izložbe od prije tri godine (gdje je serioznost medija dobro funkcionirala na nekim prizorima citatne poetike, koji oponašaju srednji vijek ili renesansu, pa i 19. st) – tek u akvarelu uspio je uhvatiti svu ružnoću i užas koji vidi u svijetu. Dakako, možemo otići još dalje u prošlost i podsjetiti se Brueghelova imaginarija, bogatih panoramskih prizora dječjih igara, nizozemskih poslovica, ili sama pakla. Lepezu referencija mogao bih upotpuniti i Poeom (mračnom sviješću koja luta kroz noć u Čovjeku svjetine), svim njegovim senzibilnim sljedbenicima koji su ovjekovječili ulice Pariza, ali i Zolom, epskim pjesnikom gomile.

Svijet koji okružuje umjetnika sveden je na niz bezličnih protagonista, ljudi koji katkada djeluju zgaženi od života, kao životinjske crkotine kraj ceste koje je tematizirao u akvarelu. Ta je tehnika zahvalna jer dopušta tonsko poigravanje i s njime visoku realističnost, ostajući pri tome u nepretencioznoj domeni crteža. Ljude koje vidi on ne uzdiže i ne heroizira, samo ih bilježi, a akvarel je zato pogodan, budući da se izrađuje trenutačno, poput foto snimke. Crtež je tu iznimno važan, pa neka lica su samo naznačena rapidografom. Osobe ostaju bez identiteta, portretnost je svedena na minimum, što sve služi dojmu anonimnosti i beznačajnosti brojnih ljudskih života pronađenih na ulici.

Naravno, tu je i ironija naslova. Aludirajući na fotoeditorijale koji traže najbolje obučene građanke (ponekad i građane), Stipan prikazuje nešto posve suprotno –  obične ljude. Naime dok spomenuti pratitelji mode sa ulica prolaznicama daju priliku da, barem za trenutak, budu modne ikone, ovaj umjetnik od svakoga svog modela čini jednostavan i ni po čemu poseban kotačić u velikom perpetuum mobilu koji se zove svjetina, što svi mi zapravo i jesmo, koliko god stylish se obukli. To sve čini s visine (koju mu dopušta status umjetnika, promatrača i interpreta), bez sentimentalnosti, bez društvenog propovijedanja, bez ikakve želje osim da podjeli očaranost i odbojnost, koje ga jednako obuzimaju.

Feđa Gavrilović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.