Drakula
Kompendiji, godišnjaci, analize, nabrajanje najboljih, najvažnijih ostvarenja i događanja protekle godine ili sezone bilo u kazalištu, umjetnosti ili čak na osobnome planu medijski su i arhivistički važni na kraju još jedne godine.

Šarolika je to paleta od najbolje obučenih zvijezda u 2015., promjene paradigme Pirellijeva kalendara do nagrade za razočaranje godine teatra.hr. Daljnja pobrojavanja u stilu što niste trebali propustiti, a eventualno stignete nadoknaditi – pusta su prazna vrednovanja ako vas sadržaj ionako ne zanima ili ste poput mene nepopravljivo svojeglavi.

U trenutku kada ta svojeglavost popusti, nastupi oprezna moć kazališta koja mi svake godine već pomalo mazohistički otvara nove poglede na svijet i susrete. Ti me susreti tjeraju da poput redatelja Mikea Leigha u filmu Another Year umjesto tužnih sudbina susjeda na ovome mjestu okupim sve ono dobro i inteligentno što je obilježilo zagrebačka kazališta ne u minuloj sezoni, nego u protekla četiri godišnja doba.

Kolovoz u okrugu Osage

Zimski oproštaj

U sjeni kasnije nagrađene Anje Šovagović-Despot za Kolovoz u okrugu Osage i borbe HNK-a za promjenu poetike posredstvom Wedekindove Lulu, zagrebačku je veljaču obilježila jedna sasvim mala i autentična predstava u &TD-u. U monodrami Zdenka Jelčića Veliki odlazak, nastaloj prema Bernhardovu Minettiju, glumac se oprašta od publike. Zapravo on tek otvara vrata suigre između glumca, kazališta i publike, ostavljajući prazan stolac u publici francuskome glumcu Michelu Piccoliju kojemu je davno rekao da će odigrati Minettijevu ulogu bolje od njega. Hotel u originalnoj drami mijenja eksperimentalnim kazalištem, Minettija samim sobom, a odijelo i ambijent silvestarske noći svakodnevnim prnjama. Nijedan mu početak ne valja, dobacuje humoristične dosjetke gledateljima i izlaže priču u kojoj se isprepleću njegova i Minettijeva sudbina – sudbina razjarenoga glumca čiji je stvaralački put prepun nesigurnosti, a sad presječen bolešću. Kako započeti, a da zapravo nemaš s čime? Kako odvojiti život i glumište? Izvrsna monodrama za kazališne početnike i sladokusce koja ide u korak s trendom autobiografskoga u umjetnosti. Riječ je o delikatnome, snažnom, humornom i dirljivom putovanju koje uspijeva izbrisati granicu između kazališta i zbilje jednostavnošću iskrenosti.

radninaslovantigona

Proljeće mladosti

Kazalište se u toplijim mjesecima mahom obraćalo mladima. Renata Carola Gatica je #radnimnaslovomantigona pronašla izvrstan način obraćanja hrvatskoj generaciji R – nepolitičnima, okrenutima sebi, privatnome prostoru i slobodnom vremenu – životni stil te ratne generacije istražile su Ingrid Tomić-Koludrović i Anči Leburić u knjizi Skeptična generacija. Životni stilovi mladih u Hrvatskoj. Gaticina Antigona (Anđela Ramljak) antijunakinja je nalik Ibsenovu doktoru Stockmannu ili suvremeniku Snowdenu jer je njezina borba za pravednost stvar javnoga interesa. Ona pršti od lucidnosti i energije te se nadam kako ima moć buđenja uspavanih R-ovaca.

U Bjelovaru nakon generacije R odrasta srednjoškolska generacija koja nije imala iskustvo rata i predstavila se Krabuljom crvene smrti na Prvome festivalu kršćanskoga festivala održanoga u prostorijama franjevaca na zagrebačkome Svetome Duhu. Amatersko kazalište u crkvenome prostoru zvuči poput lošeg vica, predrasuda ne manjka, no rad profesorice Nikoline Marinić s učenicama na Poeovoj pripovijesti avangardniji je od dijela profesionalnih izvedbi. Predstava je to u maniri ritualnoga kazališta s bojama crno, bijelo i crveno, gdje su gledatelji okruženi krabuljama u skučenom amfiteatarskom prostoru te se pomalo paranoično u mraku osvrću čekajući hoće li se jedna od tih krabulja pomaknuti. Sudionici smo u ritualu hedonizma i seksualnosti koje na kraju dokida neizbježnost smrti. Na rubu smo rock koncerta i sakralnoga obreda. Za mene potpuno neočekivano i neobično iskustvo.

Hinkemann

Zagreb se zaljubljuje ljeti

Dani satire su u moru žanrovske raznolikosti ipak iznjedrili i predstavili zvijezdu nadolazeće jeseni, mladoga redatelja Igora Vuku Torbicu jer bez gostovanja Razbijena krčaga ne bi bilo ni Hinkemanna, predstave u koju se Zagreb ove jeseni zaljubio. Pred njim su još godine brušenja talenta i zanata, mnoge pogreške i ponavljanja, moguća samo u prostoru hrabroga istraživanja i ambicioznosti, koje mu zasad ne manjka. Urođeni skepticizam mi ne dopušta gledališni i donekle pomodni ushit, no ako se kojim slučajem iduće ljeto dogodi prepoznavanje i ushit oko domaćega dramskog pisca, redatelja ili glumca, njihova sustavnija potpora i poticaj u istraživanju, tada će moj skepticizam sa zadovoljstvom biti utišan jer će kulturna politika prepoznavati hrabrost mladosti, a ne šutke pristajati na prosječnost.

Hedda Gabler

Festivalska jesen

Iako je kazališna jesen bila obilježena dvama izvrsnim i različitim festivalima – iznenađujuće dobrim Gavellinim večerima i repertoarno skromnijim Festivalom svjetskog kazališta, najmanje posjećen i tiho najavljivan Festival američkog kazališta (s dvije predstave) pokazao se neopterećenim, kreativnim i slobodnim mjestom kazališnoga susreta. Vidjeti eksperimentalni rad s ozbiljnijim budžetom u hrvatskim kazalištima, prava je rijetkost. Stoga su idejni slojevi predstava Annie Dorsen i Faye Driscoll tim dragocjeniji. Dorsen u hibridnome mjuziklu Yesterday Tomorrow nastavlja istraživati mogućnosti algoritma u kazalištu, prožimanje i istodobnost računalnoga programa i emocija, dok Driscoll u nevjerojatnoj koreografskoj zaigranosti i smislu za humor s Thank You For Coming propituje našu konfliktnu opsjednutost identitetom i predstavljanjem. Objema autoricama ne nedostaje mašte i daška optimizma, trenutačno prijeko potrebnoga hrvatskome društvu i kazalištu.

moses go down

Na kraju ove kazališne godine, sve što mi preostaje je jedna bezobrazna krađa misli izvrsnoga prevoditelja Marka Kovačića koji u Modernim vremenima mjeri ljepotu jezika njihovom raznolikošću, ali i ružnoćom. U njegovoj podvrsti natjecanja za najljepši jezik godine razmišljam bi li slični kriteriji vrijedili za kazalište. Bi li kazališna ljepotica bila ona koja škrguće zubima i provocira, ili bi pak bila snovita ljepotica zajedničkog ansambla u snazi riječi? Vječni rubovi u Hrvatskoj. Možda je s idućom godinom napokon vrijeme da ti kazališni rubovi postanu maštovite i zadivljujuće različitosti koji će nas barem u tom jednom malom trenutku uvjeriti da su upravo one naše neupitno bogatstvo.

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.